|
|
Sve se neizostavno mijenja.
Način na koji komuniciramo najviše od svega.
Uglavnom ispada da se riječ komunikacija odnosi na sredstva kojima razmjenjujemo riječi i misli, kao telefoni, mobiteli, računala i slično.
Zaboravlja se da komunikacija obuhvaća i način obraćanja osobi ili osobama.
Od početnih glasnika koji su tabanali od pećine do pećine pa sve do današnjih sredstava komunikacije, ljudi su oduvijek imali što reći jedni drugima.
S napretkom sredstava komunikacije, paralelno se mijenjao i način komunikacije... i mijenjao se na gore..
Naravno da kad ste poslali glasnika da pretrči par kilometara od jednog bojnoga polja do drugoga, da niste trošili dragocijeno vrijeme na uvod tipa Pička ti materina generalska, tebi i onome tko te posla na naš teritorij. Gade jedan nedojebani blabla , nego ste lipo ponudili uvjete primirja ili čega već, sa odmjerenim izborom riječi, znajući da vaš "telefon" nije trčao kilometrima da bi mu vi priuštili odrubljivanje glavuše.
Jednako tako niste bili ni blesavi da posiječete pola šume za dimne signale, samo da bi poglavici Mamutovo mudo ispsovali sve po spisku jer vam je povalio ženu dok ste vi bili u lovu. Nego ste lipo upalili vatricu i pozvali kurvina sina na dvoboj u dva tri dimna signala. U skladu s prirodom i ko je vidija trošit resurse uludo 
Ljudi se ni u pismima nisu baš izražavali naročito prosto, jer je nekako bilo uvriježeno da je pisana riječ zauvijek zabilježena pa nitko nije htio ostati zabilježen kao luđak.
Sve se to polako počelo mijenjati kad su sredstva komunikacije počela postajati jednostavna i lako dostupna.
Prvi najdostupniji način bio je telefon.
Postojala su nepisana (a možda negdje i zapisana) pravila kuturnog komuniciranja preko telefona.
Kako se javiti na telefon, bilo je jedno od pravila lijepog ponašanja koje smo učili doma i u školi.
Bio je red pozdraviti, predstaviti se, a onda dalje sve kako ide...
Znalo se dogoditi da su te zvali prijatelji pa ti roditelji održali predavanje o odgojenosti ili neodgojenosti onoga tko zove. Otprilike bi to išlo ovako:
Prijatelj te zove na telefon, Roditeljska figura se javi sa
-Da ili -Halo
-Dobardanmolimvasmogulidobiti****** - izbiflao bi pozivatelj.
Na to roditeljska figura obavezno kaže strogim policijskim glasom
- A kojetreba
Na što pozivatelj, s iznenadnom vizijom nekakvih betonskih prostorija i uskih ležajeva, brzo izlane ime.
Roditeljska figura onda zadovoljno preda slušalicu uz nonšalantno
-Neko te treba na telefon - ?!? netko...
Ako je nesretnik s druge strane linije kojim slučajem pri podizanju slušalice odmah ko iz topa izvalio
-Mogu li dobiti **** - namršteni roditelj bi odmah nakon što spustite slušalicu krenuo s tiradom.
-Ko je to bio? Zna li on pozdraviti? I krava kad uđe u štalu kaže MU! S kim se ti družiš?- i sve tako dok roditelj ponovno ne uspostavi ravnotežu, našoj generaciji poznatu još i kao tiradu "Pod mojim krovom, za mojim stolom"
Tj. naravno, ako na gornji upit nije bio posebno raspoložen za preodgoj pa samo rekao
-Nemože!
ili spustio slušalicu 
Kunem se, jednom me tako zvala prijateljica, s "lošim uvodom" 
i 2 puta je na njeno "mogulidobiti" slušalica samo zveknula na svoje mjesto.
3. put je pogodila ispravnu formulu "dobardan molimvasmogudobiti...." 
E tu su se onda počeli pojavljivati Prvi Huligani Komunikacije.
Isprva su ličili na "huligane iz gimnazije", znate one viceve - Što radi huligan iz gimnazije? Briše ploču kad nije redar! 
Ovi Prvi Huligani Komunikacije bi skupili hrabrost, nazvali neki broj, pa kad se "žrtva" javi oni bi hrabro spustili slušalicu i tako par puta, kikoćući se i uživajući u svojoj podvali.
Ili bi, ako su bili hrabriji, držali slušalicu dok je glas s druge strane vikao Halo, tko je? Halo? Halo?
Takvo huliganstvo, kada se proširilo, često je znalo dovesti do neopisivo smiješnih situacija.
Pa bi isterorizirani javljatelj na telefon, nakon što se dva puta lijepo javio sa Halo, Halo, treći put poslao pozivatelja u 3 pm. 
samo da bi s druge strane linije začuo slabašni glas zbunjene tete, koja nije bila sigurna je li nazvala pravi broj jer joj nećak na telefon zvuči nekako drugačije nego uživo.
Tko zna koliki je nasljednik razbaštinjen upravo tako
I tako je prvo zlo u komunikaciji, još u povojima i bezazleno, krenulo....
Ono što mu je omogućilo da se razvije do neslućenih razmjera je ANONIMNOST.
Blogeri haer imaju "onoga čije se ime ne smije izgovoriti" i još ponekog padobranca sakrivenog anonimnošću nicka. Ostali portali imaju svoje Huligane ili kako to cyber svijet naziva... trolove?
One koji sakriveni vrijeđaju, psuju, dave i gnjave sve oko sebe, često pravdajući svoju nekulturu nekakvom "borbom za pravednost." Kao da pravednost podnosi da ju se trpa u isti koš sa rečenicama tipa nabijemte, popušimi, konju, kravo, kurvo, pederčino i slično.
No više nije problem samo u anonimcima.
Verbalno huliganstvo se proširilo na sve sfere društva.
Došlo je i do samoga vrha.
Oni u saboru se još trude biti pristojni pa su uvrede "meki tip 550" poput madraca i mudraca i sličnih, još uvijek probavljive verbalne doskočice.
Ali što kad gradonačelnik drugog grada po veličini, koji se lako nanervira, javno kaže jednoj ženi, gradskoj vjećnici "Đava te odnija ludu" ???!!!
Nije li vrijeme da mu "spustimo slušalicu" i prekinemo komunikaciju.
P.S. -Blogerica ne podržava apsolutnu čistoću u komunikaciji, jer je takva lišena svih sočnih rasprava, svih dosjetljivih uvreda i svake sličnosti sa stvarnim osobama.
Dakako, ne podržava ni konstantno i pretjerano vrijeđanje bilo koje osobe s obzirom na dob, spol, rasu, ili sexualnu oprijedjeljenost.
Blogerica zapravo ide pojest bananu iako bi je najradije dobacila Kerumu.
