|
|
Lutanje... Možda najteži poremećaj na koji nailazimo kod ove vrste životinjica.
Nije to mačka da joj namažete šapice maslom pa se vraća po tragu kući.
Nije ni pas pa da je vjerno odan vlasniku i domu.
To je pičić!
Životinjica osjetljive prirode i uz to sklona tvrdoglavosti.
Što tvrđe, to bolje.
Mnoge među njima se nikad ne mogu skrasiti na jednom mjestu.
Za razliku od nestašnog pičića, koji voli istraživati pa na kraju i pronađe, lutalica uvijek nalazi, ali nikad ne ostaje.
Uvijek misle da su tuđi prsti spretniji, tuđi jezik umilniji, tuđa kost tvrđa i tuđa dresura zanimljivija.
Ma koliko se vi trsili ugoditi joj, ona nakon nekog vremena mehanički pulsira u vašem krevetu, maštajući o drugim vlasnicima.
Ona je uredna i lijepo sređena jer nikad ne zna kad će joj se usne ovlažiti zbog neke tvrđe kosti.
Nije joj stalo da je udomite, pa čak ni da ju čipirate.
Ona zna da će jednoga dana odlutati.
Ali ne može si pomoći. Uvijek mora probati nešto novo.
Vlasnik takvog pičića često ne zna za njegovu lutalačku prošlost.
Ili je pak opijen vlastitim uspjehom što ga je pičić pratio kući, pa se osjeća kao najbolji.
To je naravno greška.
Lutajućem pičiću nitko nije najbolji i nitko nije najgori.
On je u vječitoj potrazi, i ne želi se odlučiti ni za koga.
Tu nikakva dresura ne pomaže i jedino što možete je ne vezati se previše.
Jednoga dana sigurno će odlutati.
Do vremena kad joj preostanu samo meke veze, životinjica će biti stara i umorna i vjerojatno će izdahnuti s posljednjim lubrikantom okusa jagode na usnama.
A posljednji vlasnik će nestati u snu.
Što reći nego- hipohondar, sa uskličnicima.
On od malena živi pod konstantnim pritiskom da je magnet za sve boleščure koje vladaju svijetom.
Ne sjedaj svugdje! .. Ne vozi biciklo! ..Ne mijenjaj se za robu! ... Dobro se obuci! ... Izbjegavaj javni i tuđi wc! ... Ne! Ne! Ne!
Do vremena kad mu izrastu prve dlačice pičić je već istraumatiziran mogućim virusima, bakterijama, bijelim pranjem, crnim pranjem, ljubičastim pranjem, menstruacijom, spolno prenosivim bolestima, i naravno muškim prijenosnicima.
Takav pičić već u samom početku umače brijač u alkohol prije brijanja zbog dezinfekcije.
Koristi samo Ph 3,8 bez sapuna, i pazi da na svemu piše kamilica ili aloe vera.
Jako pazi na vlastitu mikrofloru i sve u svemu, opsjednut je samim sobom.
Vlasnik je u početku zadivljen čistoćom svoga ljubimca.
Zadovoljan nakon igre ni ne primjećuje da pičić brzinom munje napušta igralište i odlazi u kadicu.
Problem nastaje kada nakon nekog vremena shvati da pičić gadljivo reagira na sve njegove tjelesne tekućine.
Sam pokušaj da ponovi igru, a da se nije oribao kod pičića stvara paničan strah i suhoću.
Vlasnik počinje uviđati da posjeduje ljubimca bez osobnosti, bez boje, mirisa i okusa.
Odjednom se počinje osjećati kao bakterija u vlastitom domu i krevetu.
Pičiću je nemoguće promijeniti urođene navike i do vremena kad ste ga udomili, šteta je već počinjena.
Jedino što vam preostaje je da se priviknete na to.
Takvom vlasniku možemo savjetovati da prihvati navike svoga kućnog ljubimca i počne ličiti na pičića, kao što često bude s vlasnicima kućnih ljubimaca.
Vjerojatno najcjenjenija osobina među pičićima je nestašnost.
To su oni pičići koji su odrasli nailazeći na mnoge primjere i priče o drugima svoje vrste.
Kao vrsta koja se ne spominje često u javnim razgovorima, teško je naići na priče o njima.
Još teže u kontekstu ovakvih ozbiljnih priča. Najčešće se pojavljuju u predaji uz psovke i uvrede.
Zato, kad pičić naiđe na priče o svojoj vrsti, koje im prilaze iz sasvim drugog kuta gledanja, on stekne uvid o sebi kao nečem zabavnom i veselom.
Njegova misija postane dijeljenje radosti sa onima koji mu se svide, sve dok ne nađe stalnog vlasnika.
Takav vlasnik ima nevjerojatnu sreću.
Pičić takvom vlasniku daje svu svoju ljubav, znanje i nestašnost.
Sklon je učenju novih igara, skoro uvijek je spreman prepustiti se i naučiti nešto novo.
Ne shvaća se preozbiljno pa je sklon mijenjanju izgleda i zabavnim porukama.
Vlasnik takvog pičića zapravo ima samo jedan problem.
Strah da bi se pičić mogao zaigrati negdje drugo.
Taj strah je uglavnom neosnovan jer se takva životinjica nikada ne bi ni udomila ondje gdje nije veselo.
Jedini način na koji bi se to moglo dogoditi je da vlasnik odjednom postane mrtvo puhalo.
Vlasnika možemo samo upozoriti na staru narodnu poslovicu Dobar glas daleko se čuje!
Zato Vi Glasajte redovito!
